Zamislite sebe, došli ste na sam vrh Forbsove liste bogatih DJeva, zarađujete milion dolara po nastupu, tokom rezidenture u Vegasu. Imali ste deceniju unazad najveće hitove u nizu, reklamirate Armani donji veš. Da, zamislite vi ste Calvin Harris i onda izdate EP sa dve underground trake, koji dobija pohvale ljubitelja underground scene. Ali, zašto?
Zašto bi jedan David Guetta izmislio undeground alias, zašto bi Deadmau5 izdavao trake na etiketi Richie-a Hawtin-a?
Zašto ljudi, koji su već osvojili svet mainstream muzike žele da se vrate underground-u?
Calvin Harris je izjavio da je samo želeo da se podseti svojih korena, pre nego što je postao poznat i da je to čista zabava i eksperiment. David Guetta je, takođe, nakon što je otkrio da on stoji iza imena Jack Back izjavio da je želeo da se zabavi, da je to iz ljubavi prema muzici, bez bilo kakvog višeg interesa. Deadmau5 je, otkrivši da on izdaje ozbiljno dobre techno trake za Plus 8 etiketu pod imenom Testpilot izjavio: „Uvek me je inspirisala underground muzika. Slušam vrlo stare techno trake i volim ih“.
Ali, da li je to tako? Kako da ne pretpostavimo da je u pitanju dobro proračunat potez, sudeći na osnovu sve veće popularnosti underground muzike u svetu? Nije li to ono što se očekuje od nekoga ko je svoj početni kvalitet iskoristio da se dobro proda?
Kad pogledate neke od najvećih, jasno je da ovo nisu usamljeni slučajevi. S obzirom da većina njih kreće iz underground-a, ili ga privatno vole, verovatno da postoji i satisfakcija da budu deo underground-a. Nekima od njih to nedostaje. Verovatno da i kod onih najvećih u komercijalnoj muzici postoji pritajeno divljenje najvećima u underground muzici.
Većina njih su vrlo talentovani producenti, obzirom da su svojim kvalitetom, pre svega uspeli da osvoje muzički vrh, tako da realno, mogu šta god požele, zar ne? Možda ih omalovažavanje publike, koja ne voli njihov rad tera da se dokažu i na drugom polju. Možda u njima još uvek ima plemenitosti, pa se javlja želja da svoj novac i uticaj iskoriste da nešto vrate underground-u iz koga su potekli. A možda je sve to mnogo kompleksnije. Setite se karijere Avicii-a iz filma True Stories. U pitanju je ogroman pritisak. Mnogo ljudi koji zavise od uspeha tog jednog čoveka, da on ne sme da doživi neuspeh. Ne sme da prestane, sve i ako to želi. Da li u tom, takvom svetu ovi njihovi underground projekti predstavljaju vapaj za pomoć? Način da plaču nad svojom sudbinom? Da li time leče neku svoju depresiju?
Mnogi od nas, koji se na ovaj ili onaj način bave muzikom, nisu u mogućnosti da daju otkaz na svom redovnom poslu i bave se onim što ih opušta u slobodno vreme i što iskreno vole. Za razliku od njih, postoje oni koji su to uspeli. Ali, da li, kad se jednog dana probude iz tog svog sna, shvate da sve to oko sebe zapravo i nisu želeli na taj način?
Možda ipak i nije sve u parama.
Šta vi mislite?